Ujutro ju probudi zvonjava sata. Ustala je teturajući i spremila se. Kada se vratila u sobu iz kupatila vidje Margot kako stoji ispred ruže i gleda u nju. “Lagala si mi, Lidija.” Lidija zausti da nešto kaže, ali Margot samo spusti glavu i iziđe iz sobe. Lidija nije mogla vjerovati da je bila tako glupa da ostavi ružu u sobi, gdje je svatko može vidjeti. Sišla je na doručak i pridružila se jednoj od cool grupa. Margot je nešto na brzinu pojela i izišla. Lidija je bila očajna. Šta ako se sazna za nju i Mihaela? Njegov otac će izgubiti posao, a za sve će ona biti kriva. Baš kada je završila doručak i pošla se odvući na sat, nastavnica ih pozva u predvorje kako bi razgovarala s njima. Lidiju nešto u želucu stisne. Slutila je najgore. Margot je očito prva došla u predvorje. To obistini Lidijine najgore slutnje. Ravnateljica se popne na stepenice i poče: “Kao što znate, ova ustanova je već pola stoljeća škola za djevojke i ima najvišu razinu discipline. Kao što već znate, zabranjeno vam je viđanje dečkiju unutar ove ustanove.” Lidiji srce poče jako lupati. Margot ju je očito cinkala. “Dobila sam obavijest o kršenju tog pravila i znam o kojoj osobi je riječ i samo vam želim reći da će za kaznu biti provedene određene disciplinske mjere. Usto, želim vas obavijestiti da posebnu pažnju obratite tom pravilu jer će ubuduće njegovo kršenje biti strogo kažnjivo. A sada, možete poći na sat.” Učenice su žurno napustile predvorje. Lidija pojuri za Margot i sustigne je. Gurne je na zid i upita: “Kako si mogla?” Margot napravi zbunjen izraz lica: “Mogla što?” Lidija je postala ljuta, povisila je ton: “Dobro ti znaš što, cinkala si me.” Margot odmahne glavom: “Ne znam o čemu govoriš.” Pokuša odgurnuti Lidiju i otići, ali ona ju je čvrsto držala. “Dobro ti znaš, o Mihaelu i meni.” Izgledalo je da je Margot tek sad sinulo. “Kako možeš tako misliti? Nikada te ne bi cinkala. Ne radi se o tebi, već o Valentini s druge godine.” Lidija je tek sad pusti. “Žao mi je, mislila sam da si me cinkala kad si maloprije izašla.” Margot je izgledala uvrijeđeno: “Povrijedila si me što si to skrivala od mene. Maloprije sam izašla potražiti Mihaela, da mu se izvinem za ono što sam mu jučer rekla.” Lidiji je bilo žao što je posumnjala u Margot. Samo je pokunjeno spustila glavu i promrmljala: “Aha.” Stajale su šutke još neko vrijeme, a onda Lidija nastavi: “Oprosti mi, Margot, molim te.” Margot je pogleda. “Naravno da ću ti oprostiti, ali moraš mi obećati nešto.” “Što god želiš, samo kaži.” “Nikada više između nas ne smije biti laži i tajni.” Lidija se nasmiješi: “Ok.” Pruži ruku Margot i onda se zagrliše, a zatim požuriše na sat jer su već poprilično kasnile.
Lidijino viđanje s Mihaelom bilo je skoro svakodnevno. Izlazili su, šetali, pričali, Mihael ju je vodio u kućicu na drvetu i svirao joj predivne pjesme koje je za nju napisao. Lidija je sve više uživala u njegovu društvu i u činjenici da ga ima pored sebe. Iz dana u dan sve ga je više voljela. Bilo je to prvi put da nekoga istinski voli, ali isto tako i prvi put da nju netko istinski voli. Znali su sjediti satima zagrljeni i šutjeti, jednostavno, trebala im je samo blizina onog drugog. Lidija je uživala u svim trenutcima provedenim pored njega, osjećala se tako zaštićeno. Trudila se što više prolaziti po vrtu danju, ne bi li ga vidjela, iako je znala da je sve što tada može osmjehnuti mu se, no ipak, uživala je da ga gleda. Često se znala uhvatiti kako ljubomorno promatra djevojke koje su se okupljale pored njega. Ljubomora je za nju bila potpuno novi osjećaj, nikada je prije nije bilo strah da će izgubiti nekoga do koga joj je stvarno stalo, možda zato što joj nikada ni do koga nije bilo stalo kao do Mihaela. Često se je znala probuditi i naći pored sebe bukete ruža, vratiti se u sobu i pronaći ih tamo, nikada nije uspjela dokučiti kako Mihaelu uspijeva ući u njenu sobu, često joj je znao reći da je lijepa dok spava. Po noći bi često zaspala kasno, o Mihaelu nije mogla prestati razmišljati, ni noću ni danju. Danju su najviše trpjele njene ocjene. Margot joj je pokušavala pomoć, spasiti što se spasiti da, nekad joj je uspijevalo, nekad ne. Ponekad bi Lidija znala poslijepodne svratiti Mihaelu kući. Njegovi roditelji uvijek bi je oduševljeno primili. I s vremenom je Lidija postala zabrinuta. Bližilo se polugodište, povratak roditeljima. Kako će otac reagirati na Mihaela koji je tako siromašan? On se uvijek plaši šta bi ljudi mogli pomisliti. Za majku se Lidija nije bojala, ali oca se jako plašila. Trudila se što bolje iskoristiti vrijeme do zimskog raspusta, a svoje nedoumice nije spominjala Mihaelu. Margot ju je uvjeravala da će sve biti ok, no Lidija je bila zabrinuta. I konačno je došao i taj dan, Lidija se spremala poći kući za raspust. S Mihaelom se nije ništa dogovorila, jedino da će se čuti preko telefona. Bilo joj je žao što se nije mogla pozdraviti s njim kad je odlazila, no bilo je previše učenica. I konačno, nakon pola sata vožnje opet ugleda svoju kuću. Ispuni je tuga, jer je Mihael tako daleko i zabrinutost, jer nije znala što će dalje biti.

Ujutro osjeti kako je netko doziva. Teško otvori oči i ugleda Margot. “Lidi, diž se. Moramo na doručak.” Lidija protrlja oči i pospano se odvuče u kupaonicu. Iz sobe čuje Margotin glas: “Šta si ti noćas radila?” Lidija joj skoro reče da je bila s Mihaelom, no onda se odluči: “Ružno sam sanjala. Jesi me čula? Mislim da sam poprilično jecala.” “Nisam ja noćas niš čula. Zaspala sam ko zaklana i cijelu se noć nisam budila. A šta si to sanjala?” “Ne sjećam se, samo znam da je bilo užasno.” Uskoro su se obje spremile i pošle na doručak. Lidiji je bilo grozno naporno s Margot. Stalno je zapitkivala o Mihaelu. A onda nastava… Bilo je čisto mučenje. Samo najave novih testova. Jedna učenica je dobila živčani napad. Svako malo se krivila i padala u nesvijest. No dobro, valjda se morala tako nervirati, bila je jedna od štreberki. Mirjana. Lidija nije mogla podnijeti štreberke. I ti njeni ispadi su joj izgledali kao način da privuče pozornost. Lidija je razmišljala samo o jednom, o Mihaelu. Taj dan ga nije vidjela. Sutradan je poslije ručka izišla u šetnju vrtom i srela ga. Nasmiješio joj se. i ona je njemu, ali mu nije mogla priči. Bilo je dosta učenica u vrtu. Mihael prođe pored nje praveći se da nešto radi oko cvijeća i dade joj poruku. Poziv da se navečer nađu. Lidija se osvrne prema njemu i klimne mu glavom. On joj samo namigne. Lidija pogleda i vidje Margot kako je gleda. Priđe joj. Margot je bila namrgođena. “Rekla si da više nemaš veze s Mihaelom.” “Pa nemam. Smijem ga valjda gledati.” “Ne laži, vidjela sam da ti je dao nešto.” “Ah, ovo?” Lidija pruži Margot papirić. “Naravno, ne planiram se naći s njim. Sinoć mu nisam došla, pa vjerojatno pokušava saznati što. Mogla bih otići i objasniti mu, da završimo s tim.” Margot ju je iskosa gledala. “Znaš, ja ti ne branim da budeš s njim. Ako to želiš…” “Ne želim, samo želim da mu to lijepo kažem.” Margot klimne. “Ok idemo.” “Gdje idemo?” Lidija je bila zbunjena kad je Margot povuče za ruku: “Idemo mu sad reći.” Margot priđe Mihaelu i on podigne pogled. Margot produži: “Slušaj, Lidija ne želi više biti s tobom. Možeš li to shvatiti? Nemoj navaljivati, ako preksinoć nije došla znači da te ne želi vidjeti. Ostavi je na miru.” Mihael je zbunjeno gledao u njih dvije. Lidija mu je pokušavala dati do znanja da to ne misli. Odmahivala je glavom koliko je mogla da to Margot ne primijeti. Mihael ju je samo pogledao i spustio pogled. “Ok.”, reče i nastavi raditi. Margot je bila vidljivo zadovoljna. Lidija se trudila ponašati kao da joj je drago što je to Margot učinila, ali se je osjećala grozno. Rekla je Margot da je boli glava i otišla u sobu. Svladana umorom uspjela je i zaspati.
Kada se probudila već je bilo dosta kasno. Margot je spavala. Lidija pogleda na sat. Skoro ponoć. Ustane i tiho iziđe iz sobe. Nadala se da je Mihael došao, iako je Margot ono rekla. Kada je došla do klupe gdje su se nalazili vidje da Mihaela nema. Trebala ga je danas potražiti i objasniti mu za Margot. Baš kad je htjela poći nazad u sobu, začuje korake i ugleda Mihaela. Radosna što ga vidi baci mu se u zagrljaj. I on nju zagrli. “Izvoli.”, reče dajući joj ružu, “Jučer sam zaboravio, ali ubuduće neću. Svaki put ću ti dati po jednu. Primijetio sam da su ti se jako svidjele kad si tek došla.” Lidija uzme ružu. “Obožavam ruže.” Mihael joj se samo nasmiješi. Lidija nastavi: “Izvini za danas, Margot ne zna. Misli da se ne viđamo, ne želim da izda.” “Ne brini, shvatio sam. Po tvom odmahivanju i po tome što je rekla da se preksinoć nismo vidjeli.” Lidija se s olakšanjem osmjehne. Mihael je uhvati za ruke. “Šta misliš da pođemo da upoznaš moje roditelje?” Lidija ga zbunjeno pogleda: “Sad?” “Naravno, mislim, ako želiš.” “Želim, naravno, ali nisam obučena, ni našminkana…” Mihael je poljubi. “Ti si uvijek lijepa. Idemo?” Lidija klimne, a on je uhvati za ruku i povede. Nije mogla vjerovati da ide upoznati njegove roditelje. Nekako, izgledalo joj je da sve ide prebrzo. Osjećala je kao da ga poznaje cijeli život, ali u stvarnosti to nije bilo tako. Lidiji nije bilo jasno kako može zavoljeti nekoga tako brzo. Nikad joj se to nije dogodilo. Mihael primijeti da je zamišljena: “ O čemu razmišljaš?” Lidija se spremala reći ni o čemu, ali pomisli da bi bilo lakše povjeriti mu svoje nedoumice: “Znaš, je li ti ikad izgleda da se sve desilo nekako brzo?” Mihael je na trenutak izgledao kao da razmišlja. “Znaš, i meni je tako izgledalo. Nikada se nisam tako brzo zaljubio u nekoga, nikada nisam za tako kratko vrijeme zavolio nekoga. No to zbilja osjećam to prema tebi, tako da… nema se tu šta reći. Mi smo srodne duše, znaš, kada se takve osobe zavole, sve se desi u trenutku.” “Zar zbilja tako misliš?” “Pa da. Želim u to vjerovati i vjerujem, to je najjednostavnije i meni najbolje objašnjenje za ono što mi se događa s tobom. Ja te volim, i to je jedino što znam i što želim znati.” Lidija se nasmiješi, a Mihael je privine bliže sebi. Zbilja, Mihael je bio tako neobičan. Sve je kod njega bilo tako jednostavno, Lidija je puno više komplicirala stvari. Prošli su pored soba za osoblje i iza njih došli do kolibice. Mihael otvori vrata i uvede je. Bila je to mala kolibica. Bili su usred prostorije iz koje su vodila još troja vrata. Na podu je stajao starinski tepih, nekakva već izlizana sofa i mali tv. U sklopu te prostorije bila je i kuhinja. Lidija nije mogla da ne primijeti kako je u prostoriji sve potpuno čisto. “Baš je lijepo ovdje.”, reče Lidija pokušavajući razbiti neugodnu tišinu. Izgleda da je Mihaelu bilo lakše. “Sjedi tu i pričekaj.” “Ne, nemoj ih buditi.” Mihael se samo nasmiješi i nestane iza jednih vrata. Nakon par minuta izišao je. “Sad će oni, reko sam im da im imam neš pokazati.” Iz sobe odjednom iziđu dvije raskuštrane prilike i iznenađeno stanu ispred Lidije. “Mama, tata, ovo je Lidija, moja cura.” Mihaelova mama bila je starija žena prosijede kose, visoka i mršava žena ponosnog držanja. Njegov otac je bio plahi starac, kuštrave sijede kose, podeblji. Mihaelova mama se nasmiješi. “Sanja.”, reče i pruži joj ruku. Zatim joj i njegov otac pruži ruku: “Ivan.” Nakon toga Sanja ih sve posjedne i ode ima napraviti sokove. Lidiji su se oboje učinili tako simpatični, posebno zato što su se Lidija i Mihael pojavili u ponoć. Sanja se ponašala kao da je to bilo koje doba dana. Nakon što je napravila sokove, svi su sjeli. “Pa, Lidija, ti si iz škole, zar ne?”, upita je Sanja. Lidija samo klimne. “Ne moraš se stiditi, slobodno pričaj. Samo pazite, da vas ne uhvate.”, hrapavim je glasom upozori Ivan. “Ne brinite se vi ništa.”, reče im Mihael. “Lidija, gdje živiš?”, upita je Sanja. “U Sumerstreetu, to je nedaleko odavde.” Sanja klimne: “A imaš li braće ili sestara?” “Lidija je jedinica.”, odgovori umjesto nje Mihael. “Mi imamo još jednog sina…”, poče Sanja, ali je Ivan prekide: “Njega mi ne spominji, on mi više nije sin.” Sanja spusti glavom i nastade neugodna tišina koju prekide Mihael: “Mislim da je vrijeme da Lidiju otpratim u školu, kasno je.” I tako su izašli. Hodali su šutke, osluškujući zvukove iz straha da ih netko ne vidi. Mihael ju doprati do vrata sobe. “Laku noć.”, reče joj i poljubi je. “Laku noć.”, uzvrati Lidija i ode u sobu. Stavila je njegovu ružu u vodu i bacila se u krevet razmišljajući kako rano ujutro mora ustati.

Ujutro se rano probudila. Vidje da je i Margot budna. “Lidi, misliš da je sve malo prebrzo?” Lidija ju pogleda zbunjeno. Nije joj bilo jasno na šta misli. “Ti i Mihael, malo je išlo prebrzo, šta ako te on želi iskoristiti? Kratko ga poznaješ?” Lidija se samo nasmiješi: “i život je kratak. Ne brini ti ništa, sigurna sam.” U prvi trenutak pomislila je da je sigurna u ono što govori Margot, no kasnije kada su išle na doručak, pomisli da je Margotina sumnja na mjestu.
No ipak, nije imala puno vremena o tome razmišljati. Čim je nastavala započela nastavnici su ih počeli gnjaviti, tako da se Lidija zbilja morala usredotočiti. U posljednje vrijeme ocjene su joj krenule nizbrdo, većinom zbog Mihaela. A zadnji sat su čak imali test iz povijesti. Na ručku su svi samo razgovarali o testu, Lidija je uspjela primijetiti da su ga rijetku uspjeli dobro uraditi, a ona je, naravno, bila među većinom koja ga je loše uradila. Na kraju se vratila u sobu doista mrzovoljna, no ono što je tamo zatekla zbilja ju je oraspoložilo. Na njenom krevetu bio je buket ruža s porukom: Sutra, isto vrijeme i mjesto. Tvoj M. Lidija je bila izvan sebe od sreće. Mirisala je ruže i razmišljala kako Mihael uspijeva doći do spavaonica neopaženo. Odjednom u sobu uđe Margot. Čim je vidjela ruže shvati o čemu se radi i Lidiju pogleda ispod oka. “Nemoj ići, molim te, Lidi, opasno je.” “Ma naravno da nije.”, odvrati Lidija veselo i otpleše u kupaonicu. Jedva je čekala sutra.
Ujutro primijeti da je Margot izišla bez nje na doručak. Vjerojatno se ljutila što Lidija nije slušala njene savjete. Lidija shvati da je u opasnosti da Margot ne izbrblja sve nekome. Odlučila je da mora poduzeti nešto. Otišla je na doručak i pridružila se Margotinoj grupi. Nakon što su doručkovali, Lidija odvuče Margot na stranu. Margot je bila prilično neraspoložena i drska prema njoj. “Margot, izvini.” Margot je zbunjeno pogleda. “Pa, znaš, noćas sam dugo razmišljala i shvatila sam da si u pravu. Bolje da se odmaknem od Mihaela.” Margot se zadovoljno nasmiješi: “Oh, Lidi, tako sam se brinula za tebe, no znala sam da ćeš naposljetku ispravno odlučiti.” Lidija joj se samo osmjehne i onda pođu zajedno na sat. Lidiji se taj dan dozlaboga otegao. Vrijeme je tako sporo prolazilo. Lidija je nestrpljivo čekala večer da vidi Mihaela. I nastava je konačno završila, a zatim je morala izdržati ručak i cijelo poslijepodne ispunjeno Margotinom radošću što je postupila ispravno. I konačno se spustila noć. Lidija je rano pošla na spavanje. Uspjelo joj je navesti Margot da i ona učini isto. Uskoro je Margot spavala. Lidija nije mogla previše hodati po sobi da je ne probudi, pa se nije baš pretjerano sredila. U ponoć izađe iz spavaonice i spusti se u vrt. Mihael ju je već čekao na klupi. Nasmiješio joj se kad ju je ugledao i snažno je zagrlio. “Nedostajala si mi, morao sam te večeras vidjeti.” Lidija se nasmiješi. “i ja sam tebe htjela vidjeti.” Lidija je pošla sjesti na klupu kada je Mihael uhvati za ruku i reče: “Idemo ovamo.” Lidija se na trenutak uplaši, sjeti se Margotinih upozorenja i pomisli da su možda i čudna. Mihael je primijetio da se Lidija čudno ponaša, pa zastane: “Ako želiš, možemo ostati i ovdje.” Lidija odluči vjerovati da Margot nema pravo. “Ma ne. Idemo.” Mihael ju je nastavio voditi. Hodali su oko pet minuta kada dođu do manjeg vrta okruženog ogradom obraslom ružama. Mihael izvuče ključ i otključa vrata. Ušli su na najljepše mjesto koje je Lidija ikada vidila. Sve je bilo zeleno, sem jednog kamenog puteljka koji je vodio kroz središte. Bilo je tu prepuno drveća i cvijeća. Najviše ruža. Lidija je stajala i očarano gledala oko sebe. “Sviđa ti se?”, upita je Mihael. “Prekrasno je.”, izusti Lidija. “Čekaj da ti pokažem još nešto.” I Mihael je nastavi voditi kamenim puteljkom. Uskoro su skrenuli s njega i izgubili se među gustim drvećem. “Ti ovo održavaš?” “Pa tako nekako.” Uskoro stignu do velikog debelog drveta i Lidija na njemu ugleda kućicu. “Ne idemo valjda gore?”, upita Mihaela. “Pa da, što ne. Imaš ljestve. Penji se polako, ja ću ići iza tebe i pridržavati te.” Lidija još jednom odmjeri visinu drveta. Bilo je stvarno visoko. No ipak se odvaži na penjanje. Mihael je išao iza nje. Lidiji je uspon trajao satima. Jedva je čekala da konačno odahne kad su stigli. Kućica je naravno, bila od drveta. Imala je jedan mali prozorčić, nekakve jastučiće za sjedenje, stolić i nekakvu dekicu. Bilo je tu još dosta razbacanih stvari. Lidija sjedne na jedan jastučić, a Mihael uzme nešto sa poda kućice. Gitaru. Sjeo je do Lidije. “Znaš svirati?” “Pa da, usto i pjevam i pišem pjesme. Imam jednu za tebe.” Lidija je oduševljeno sjela. Mihael počne svirati. Svirao je dosta dobro, a Lidiji se učini da je to najljepša muzika na svijetu. Imao je i predivan glas. A tek pjesma… Lidija je razumjela samo neke dijelove pjesme, da joj Mihael nije rekao da je posvećena njoj ne bi to sama nikada shvatila. Pjesma je bila na engleskom. Tako da je Lidija nije baš najbolje razumjela, no bilo joj je predivno slušati Mihaelov glas i znati da pjeva njoj. Kada je završio, upita je: “Pa kako ti se sviđa?” “Predivna je.”, reče Lidija i poljubi ga. On joj uzvrati dugim poljupcem. I tako su neko vrijeme sjedili zagrljeni, povremeno se ljubili, a na trenutke i pričali. Na kraju shvate da je već jako kasno i da bi Lidija trebala poći. Mihael je ponovno otprati do vrata sobe, dade joj poljubac za laku noć i ode. Lidija je bila tako sretna i tako zaokupljena razmišljanjem o Mihaelu da još dugo nije zaspala.

Mihael joj je neprestano ulazio u misli. Sljedeći dan se nije mogla natjerati da prati na satima. Mislila je samo o Mihaelu i o tome kako ga želi ponovno vidjeti. Bilo joj je tako fino razgovarati s njim. Nastavnici su je neprestano upozoravali. Dani su prolazili. Lidija se tako nadala da će je Mihael opet pozvati da se vide, no nije. Nadala se sve do nedjelju navečer, kada je ostala sama u cijelom internatu (uz nekoliko nastavnika). To joj je nekako tako teško palo. Zašto ju je Mihael zadnji put zvao da joj ono objasni? Mislila je da mu se sviđa, ako mu je toliko stalo šta će ona misliti. A i…mislila je da mu je bilo lijepo s njom zadnji put… A izgleda da nije bilo… Lidija je tužno uzdahnula i odlučila da joj to ne pokvari raspoloženje. Izišla je u vrt prošetati. Na neki način, nadala se da će sresti Mihaela. Otišla je do klupe na kojoj su se do sada dva puta vidjeli. Sjela je i zatvorila oči mirišući noćni zrak. Ipak ga neće vidjeti večeras… šteta. Odjednom začuje da je netko sjeo pored nje. Okrene se i ugleda Mihaela. Od pogleda u njegove plave oči sva se naježi. Smiješio joj se je. I ona se njemu nasmiješi. “Vidim da si opet ovdje. Nadao sam se da ću te ovdje vidjeti, stalno razmišljam o tebi, nisam se usudio da te pozovem da se vidimo.”To je bilo ono što se Lidiji sviđalo kod njega, ta iskrenost i jednostavnost. Lidija se samo nasmiješi i slegne ramenima. Uskoro su počeli razgovarati. Nije bilo te teme koja im nije odgovarala. Nakon nekog vremena Mihael uzme ružu i stavi je Lidiji u kosu. “Lijepa si.”, reče joj. Lidija se nasmiješi. Osjeti da joj se obrazi crvene. Nikad joj se to nije događalo pred nekim dečkom. Gledala je u Mihaela, i on je bio lijep, sa tim blistavim osmijehom, plavim očima i plavom kosom. Naravno, to mu nije mogla reći. Mihael joj prstom pređe preko lica. Lidija je gledala u njegove oči. Taj njegov dodir… Prouzročio je cijelu zbrku u njoj. Opet osjeti lupanje srca, tako jako da pomisli da ga i Mihael može čudi, osjeti leptiriće u trbuhu i sva se naježi. Vidjela je kako joj se Mihael približava. Zatvorio je oči, pa ih zatvori i ona. Osjeti njegove usne na svojima. Imala je osjećaj da će se sva rasprsnuti od osjećaja koji su se nakupljali u njoj. Bili su to prelijepi osjećaji i Lidija poželi da ovaj trenutak traje zauvijek. Odjednom osjeti da će se rasplakati. Odmaknu se od Mihaela i otrči u svoju sobu. Čula je kako je Mihael doziva, no nije se osvrtala. Legla je u krevet i počela plakati. Ni sama nije mogla shvatiti što osjeća, niti zašto plače. Čula je kako Margot ulazi u sobu, ali se pretvarala da spava. Željela je razmisliti, shvatiti što se s njom dešava. Nešto čudno je osjećala prema Mihaelu. Nikada to nije ni prema kome osjećala. Nije mogla shvatiti zašto plače. Toliko je toga osjetila u istom trenutku, jednostavno je bilo previše toga što nije poznavala, previše novih osjećaja. Na neki način se prepala toga što je osjećala… Ali jedno je znala, bila je zaljubljena u Mihaela i sve joj se sviđalo, njegova blizina, dodiri, a tek poljubac… Lidija zaspe znatno mirnija. Sutradan je bila tako sretna da joj je sve išlo za rukom. Bila je dobra na nastavi, a na ručku je sve ispričala Margot. Imala je osjećaj da je Margot jako drago zbog nje. Lidija nije mogla čekati nedjelju da ga vidi. Odluči ga potražiti prije večere, no nije ga uspjela naći. Pomalo razočarana ode na večeru. Kada se vratila u sobu poslije večere primijeti na krevetu buket ruža. Uz njih je bila poruka: Noćas u ponoć. Ako ne dođeš, znat ću da ti nije stalo. Lidija je znala da je od Mihaela. Nije mogla dočekati ponoć. Cijelo večer se spremala, uspjela je nekako u isto vrijeme da ispriča sve Margot. Lidija je bila presretna, a u isto vrijeme i tako nervozna. U pet do ponoći polako je sišla u vrt. Uspjela je neopaženo doći do klupe, to i nije bilo tako teško, skoro svi su spavali. Tamo ju je već čekao Mihael. Opet joj je poklonio ružu. Čim je Lidija sjela, on počne: “Izvini zbog onog, znaš…” Nije stigao završiti rečenicu. Lidija ga snažno poljubi. Očito mu nije smetalo jer ju je zagrlio. Neko vrijeme nakon toga su se samo gledali. Izgledalo je kao da im riječi nisu potrebne. Odjednom Mihael progovori: “Znaš… Možda je glupo da to kažem, ali… Ipak, jako malo se poznajemo, no… Volim te” Lidija ga pogleda. Opet osjeti sve ono što je noć prije, no ovaj put se ne preplaši svojih osjećaja, već je jednostavno bila sretna. “Znam, i ja se nekako tako osjećam.” Mihael ju poljubi. Nakon što su se razdvojili, Mihael upita: “Mislim da to baš i nije potrebno, ali bolje da se držimo formalnosti, pa.., Želiš li mi biti cura?” Lidija samo klimne glavom. Onda su počeli pričati. O svemu. O svojim osjećajima najviše. Lidija je primijetila da joj je lako njemu povjeriti svoje osjećaje, osjetila je da je on razumije i kasnije joj je bilo lakše, najviše zato što je shvatila da on osjeća slično kao i ona. Postajalo je prohladno. Mihael primijeti da Lidija drhti, pa je ogrne svojom košuljom. “Mislim da je vrijeme da pođeš u sobu, a mi ćemo se uskoro vidjeti.” Mihael je još jednom poljubi. Lidija je mislila da će Mihael sada otići, no on je otprati sve do vrata njene sobe. “Laku noć”, reče joj i poljubi je. Lidija mu vrati košulju i uđe u sobu. Margot, naravno nije spavala već je čekala Lidiju da joj ispriča novosti. Lidija joj sa oduševljenjem ispriča sve, bilo joj je tako drago kad je vidjela da je Margot sretna zbog nje. Nakon dugog razgovora Lidija konačno zaspe, razmišljajući o Mihaelu.

“Ćao.”, pozdravi je Mihael sa osmjehom Ona mu uzvrati pozdrav i sjede na klupu do njega. “Za tebe.”, reče Mihael pružajući joj ružu. Lidija mu zahvali s osmjehom. Taj osmjeh je ohrabrujuće djelovao na njega. Ipak, bio je dosta nesiguran kada je počeo govoriti: “Pa… što se tiče onoga što sam ti zadnji put rekao, stvarno mi je žao, ja nisam mislio…” Lidija ga prekide: “Nema veze. Izvini što sam ti ono rekla. Ja… nisam tako mislila.” Mihael se nasmiješi: “Ok je.” Zatim joj pruži ruku: “Prijatelji?” Lidija prihvati njegovu ruku i nasmiješi se: “Prijatelji.” Nije mogla objasniti šta joj radi njegov dodir. Osjećala je u isto vrijeme toliko puno stvari… Nije nikako mogla shvatiti šta joj se dešava.
Ostatak večeri su razgovarali. Lidija mu je ispričala za svoje probleme i priznala mu je da ponekad zna biti dosta svojeglava i razmažena. Mihael je njoj pričao o sebi, o svom starijem bratu koji je otišao prije nekoliko godina i za kojega ne znaju ni gdje je, zastidio se svoje siromašne porodice. Pričao joj je o svom životu, kako oduvijek radi, kako su mu roditelji poprilično stari,… Mihael je bio malo više od godinu dana stariji od Lidije. Njoj će skoro 17. Lidija shvati da je Mihael zadovoljan, iako je bio siromašan. Ponovno požali zbog onoga što mu je bila rekla. Razgovor s njim bio je ugodan, opušten. Uskoro su prešli na veselije teme, Mihael ju je stalno nasmijavao. Zadivila ju je njegova djetinjastost, izgledao joj je kao da su ga sva zla ovoga svijeta zaobišla. Vjerovao je u ljude, izgledao joj je tako nevino. Nekako joj je ulijevao mir. Lidija je navikla na svađe sa svima, htjela je uvijek biti najbolja, a Mihael je bio tako drukčiji. Bio je tako smiren, imao je dječji pogled na svijet, za njega ništa nije bio problem, vjerovao je da je sve što se desi dobro ako u to vjeruješ. I tako su u razgovoru protekli sati. Na kraju su se morali rastati. Kada je Lidija došla u sobu Margot još nije spavala. Bilo je očito da je čekala Lidiju, zanimalo ju je šta se desilo. Uobičajeno bi se Lidija rasrdila i rekla joj da se ne miješa u njene stvari, no sada je bila tako dobre volje da je ispričala Margot sve o Mihaelu i svojim čudnim osjećajima kad ga vidi, dodirne, kad mu je blizu… Margot je sve slušala s neprikrivenom radosti. Na kraju Lidija zamoli Margot na ne priča nikome za nju i Mihaela, mogla bi imati problema jer je u ovoj školi zabranjeno viđanje muškaraca i žena unutar škole, ovo je ipak ženska škola. Margot se nasmijala: “Zar stvarno misliš da bi te izdala? Joj Lidi, znaš šta? Ti si se zaljubila.” Lidija se prvo samo nasmijala s nevjericom, no kasnije kada je pokušavala zaspati shvati da je to sasvim moguće

Bilo je jako kasno kada se Margot vratila. Lidija je bila u isto vrijeme i mrzovoljna i tužna. Bilo joj je žao onoga što je rekla Mihaelu, nije mogla zaboraviti njegov spušteni pogled kada je odlazila. No, nije je briga. On je zabadao nos gdje mu nije mjesto, nije je trebao toliko ispitivati. Čula je Margot kako izlazi iz kupatila i liježe u krevet. Da je bar i ona mogla izaći danas. Zašto joj tata to radi? Zanesena razmišljanjem poče plakati. Odjednom se upali svjetlo. Margot je stajala pored njenog kreveta. “Lidi, šta nije uredu?”, upitala ju je Margot i sjela na njen krevet. Lidija je nastavila plakati, bilo je čudno, ali nije je bilo sram plakati pred Margot, osjećala se puno bolje. Baci se Margot u naručje i nastavi plakati. Margot joj uzvrati zagrljaj i počne je nježno gladiti po kosi. “Reci mi, zašto plačeš? Bit će ti lakše.” Lidija joj je ispričala sve: o tome kako ju je otac natjerao na ovo mjesto, kako joj je pobacao odjeću, kako je strah da će društvo saznati gdje je, kako joj je tata zabranio izlaske, kako joj škola ne ide i kako je upoznala Mihaela i šta mu je rekla… Sve je ispričala Margot. Margot joj je govorila fino i pokušavala je smiriti, iako je u dubini sebe smatrala da su Lidijini problemi bez veze i da je sama kriva, no primijetila je da se Lidija mijenja, ovo je prvi put da je pokazala osjećaje, tako da joj njeno kukanje nije smetalo. “Lidi, reci mi, jel ti se sviđa Mihael?”, upita je Margot. Lidija joj je drsko odgovorila: “Ne, naravno da ne, presiromašan je za mene.” Margot se samo nasmiješila i ostavila Lidiju da spava. Primijetila je da Lidija postaje drukčija i odluči joj pomoći da se promijeni.
Od toga dana Margot i Lidija su bile nerazdvojne. Margot ju je neprestano pratila i pomagala joj. Lidija je čak uspjela popraviti ocjene, iako se teško uspijevala usredotočiti na školu, misli su joj letjele Mihaelu, kojega nije vidjela već tjedan dana. Lidija je često prigovarala, no Margot je to trpila, primjećivala je da je Lidija postala puno osjećajnija i manje razmažena, no još uvijek je bila teška i svojeglava.
Jedan dan, nakon završenih slobodnih aktivnosti Lidija je ušla u sobu i ugledala na krevetu ružu. Misli je odmah odvedu do Mihaela, nije ga vidjela tjedan dana. Na ruži je bila pričvršćena poruka: Nisam tako mislio. Dođi sutra, isto mjesto i vrijeme. Lidija u prvi trenutak pomisli da nema razloga ići i slušati njegove gluposti, no nešto u njoj je govorilo da je od trenutka kad je pročitala poruku čvrsto odlučila otići tamo. Nije željela ništa reći Margot. Nitko za to neće znati. Ionako su joj još zabranjeni izlasci. Vrijeme joj je tako sporo prolazilo. Jedva je dočekala trenutak da svi odu. Pozdravila se s Margot. Pokušavala je sakriti radost, no Margot je očito primijetila da je nešto jako veseli, no ipak nije ništa pitala. Kada su svi otišli, Lidija se baci na spremanje. Željela je izgledati što ljepše. Nakon što se spremila, sjela je na krevet i brojala minute koje su tako sporo prolazile. Bila je tako nervozna, osjetila je da se znoji i da joj srce brže lupa. Oko 19 sati pošla je u vrt, prema klupi na kojoj je prije tjedan dana sjedila s Mihaelom. Kada je došla do nje vidje da je Mihael čega. Osjetila je trnce, srce joj je počelo lupati kao da će iskočiti,… Odlučila je da se ponaša hladno. Ni sama nije mogla objasniti svoje ponašanje.

Ujutro se je probudila poprilično rano. Ustala je iz kreveta i spremila se. Nije mogla puno, obukla je uniformu i stavila nešto malo šminke. Kada je izišla iz kupatila vidje da je Margot budna. Poželjevši joj dobro jutro Margot se zatvori u kupatilo. Lidija je stala na prozor promatrati vrt. Ugleda opet prelijepog vrtlara i sjeti se svog jučerašnjeg razgovora s Lucijom. Naravno da se nikada ne bi spustila tako nisko da bude s nekim tako siromašnim. Ignorirajući lupanje srca koje je postajalo sve jače skloni se sa prozora i ode na doručak. Sljedeći tjedan Lidiji je prolazio dosadno. Uvijek isto društvo, neke glupače koje su samo pričale o stvarima o kojima nemaju pojma, isti sati, dosadni nastavnici,… U subotu su bile slobodne aktivnosti. Lidija je izabrala atletiku i jahanje. Na atletici su proveli dva sata lagano trčeći, a na jahanju su prolazili dosadne početničke osnove koje je Lidija odavno znala. Konačno je osvanula nedjelja. Lidija se tako radovala konačnom izlasku iz tog zatvora. Mnoge su učenice već u rano jutro otišle kući i vratit će se tek u ponedjeljak ujutro, a neke su odlučile izići tek navečer. Uglavnom, skoro sve su odlazile kući, samo je par njih izlazilo u obližnji grad i vraćali su se u 21. Lidija je namjeravala biti među par njih, no jako se razočarala. Bilo je oko podneva kada je po nju došla neka učenica rekavši kako je ravnateljica treba u svom uredu. Lidija je već znala gdje se to nalazi, tako da je za par minuta već bila tamo. Ravnateljica je dočeka namrštena izraza lica, kao uvijek. “Sjedi, Lidija.”, reče joj kad je ušla. Lidija privuče jednu stolicu i sjedne. “Bojim se, draga moja, da ću te morati razočarati.” Lidija ju upitno pogleda. “Baš sam razgovarala s tvojim ocem. Zabranio ti je napuštanje ove ustanove.” Lidija je bila šokirana. Blago rečeno “Molim? Kako mi to može učiniti? Prvo me pošalje ovdje, sred ničega, a sad… i ovo.” Nastavnica samo slegne ramenima. “Žao mi je draga predlažem da ovu večer provedeš razgledavajući ovu ustanovu. Iskoristi priliku što je škola prazna. Večeras će ostati samo par nastavnika.” Lidija uzrujano puhne i napusti ravnateljičin ured snažno zalupivši vratima. U hodniku se sudari sa zbunjenim vrtlarom. Nije ga ni pogledala, već je samo projurila pored njega i zatvorila se u svoju sobu. Tamo je opet počela plakati. Nije joj bilo jasno zašto joj otac sve to čini. Kako može biti takav prema njoj. Umjesto da izlazi poput svih ostalih, ona mora svoje slobodno vrijeme trošiti da razgledava ovu “divnu” ustanovu. Otac će je uništiti. Ali ne, neće. Neće im dozvoliti da vide da joj je loše. Iz nekog inata Lidija ustade. Priuštila je sebi toplu, opuštajuću kupku. Zatim je osušila kosu i raspustila je. U ormaru je pronašla neku haljinu koju su joj donijele blizanke. Bila je fina, crna, vezala se oko vrata, dužine do koljena, sa suknjicom na volane i sa kaišom na struku. Fino joj je stajala. Zatim se je našminkala. Kada je završila sa svim tim bilo je negdje oko pet sati. Tada iziđe i odluči malo razgledati internat. Bilo je jako dosadno. Samo sobe, zaključane prostorije, ništa posebno. Naposljetku odluči otići u vrt. Šetala je puteljcima između prekrasnih ruža. Vrt ju je naprosto očaravao. Na kraju sjedne na jednu klupicu, zaklonjenu od pogleda grmovima ruža. Tako sjede i počne plakati. Više nije mogla izdržati. Bila je ovdje tako sama, roditelji više nisu bili uz nju, prijatelji,… Tek sada shvati da nikada zapravo nikoga nije voljela, nikada nije imala iskrenih prijatelja,… Nikad ni nju nitko nije volio. A sada… na ovom mjestu… Nikad nitko ni neće. Bila je tako zanesena svojim razmišljanjem da nije ni primijetila da joj je netko prišao. Preplaši je glas koji joj je odjeknuo pored uha: “Smijem li znati zašto plačeš?” Lidija brzo obriše suze i okrene se. Iza nje je stajao prelijepi vrtlar. Dade joj ružu. “Hvala.”, promuca Lidija. On se samo nasmiješi i pokaže rukom na klupu: “Slobodno?” Lidija klimne glavom i on sjedne pored nje. Lidija je gledala u njega. Opet osjeti da joj srce lupa i da joj tijelom prolaze trnci. “i?”, upita je on. Lidija zaneseno upita: “Šta?” “Pa još mi nisi odgovorila na pitanje.” “Ah… to. Ma nije ništa. To ja tako.” “Mislim da ipak je nešto. Danas si tako istrčala iz ureda ravnateljice… a sad plačeš. I zašto si tu danas kada je dan za izlaske?” Lidija spusti glavu. Nije željela o tome pričati. “To su moje stvari, ok?” “Ok.Ok. Samo sam htio pomoći.” Lidija opet spusti pogled: “Moj tata. Poslao me u ovu ustanovu i sada i ne da da idem odavde.” Vrtlar slegne ramenima. “Nemreš tu niš. Brinu se. Sve su tate take.” “Mene moj mrzi.” Vrtlar se nasmiješi. “No, no. Siguran sam da te ne mrzi. Pa znaš, uvjek moš zovnut prijateljice vamo.” “Ja nemam prijateljica.” “Pa ti si stvarno posebna onda.” Lidija počne plakati. “O joj, sad sam te i rasplako. Vidiš, ja nikad baš nisam znao s ljudima. Cvijeće mi je puno draže.” Lidija je svejedno plakala. Vrtlar joj pruži rupčić. “Ja sam Mihael.”, reče. “Lidija.”, reče ona i pruži mu ruku. Čim je pogledala u njegove oči nasmiješi se. “E vidiš, pa nije tako loše.” “Pa ne znam. Ja nemam prijatelja, imam samo neke cure s kojima tračam, a momci me stalno progone samo zato što sam zgodna. ” Na njeno čudo Mihael se nasmiješi. “Nemam ti ni ja nekih prijatelja. Ovdje po cijele dane radim po vrtu, pomažem ocu, godine su mu već uzele svoje, a cure odavde me stalno oblijeću, ja sam jedini mladić u krugu od 2000 metara.” “Da ali tebe otac sigurno nikad nije poslao na neko mjesto gdje bi te držao daleko od svih.” “Ne, moji to nikada ne bi mogli ni priuštiti. Ali vidiš, ja sam na izoliranom mjestu od kada sam se rodio i sam zarađujem svoj kruh od kad znam za se. Ti barem imaš roditelje koji ti mogu omogućiti što želiš.” “Znaš šta? Nema smisla razgovarati sa siromasima. Vi zbilja ne shvaćate neke stvari. Vama je rješenje svih problema imati novac.”, reče Lidija i ustade. Kada je odlazila osvrne se i vidje da je Mihael pognuo glavu zbog onog što je rekla. Na trenutak joj je bilo žao, no ipak se vrati u svoju sobu.

Lidiju su u međuvremenu proveli do drugog dijela ustanove, u sobe. Cijela unutrašnjost te ustanove bila je luksuzno uređena. Sve je bilo u bijeloj i crvenoj boji, prepuno cvijeća. Lidiju provedu pored niza spavaonice do krajnjih vrata na drugom katu. Uveli su je u dvokrevetnu sobu. Soba je bila prilično jednostavna. Dva ormara, kreveta, stolića, ogledala, te jedan prozor i kupaonica. Soba je bila uređena u smeđo-bijeloj boji. Lidija primijeti da su njene stvari već donesene u sobu, pa se baci na raspremanje. Mrzila je kada joj netko drugi rasprema odjeću, voljela je znati gdje joj se šta nalazi. Naposljetku, Lidija ode do prozora. Pored njenog prozora uspinjale su se crvene ruže. Prozor je gledao na vrt. Lidija ponovno primijeti onog mladića, vrtlarevog sina i osjeti kako joj srce brže lupa. Odjednom iza sebe začuje otvaranje vrata i ugleda Margot kako ulazi. Margot je začuđeno stala ispred nje ne mogavši vjerovati svojim očima. Nije joj bilo jasno šta Lidija radi ovdje. “Lidi, šta radiš ovdje?” Lidija sjede na krevet i počne popravljati nevidljive nabore na posteljini, te joj odgovori odsutnim glasom: “Idem ovdje u školu.” Margot je ostala bez teksta. Odjednom se nasmije: “A ti si me tako zezala što ću doć vamo, a pogle, sad smo skupa u sobi.” Lidija joj nije ništa odgovorila, trudila se da je ignorira. Margot je shvatila da Lidiji nije do razgovora, pa napusti sobu. Lidija je legla na krevet, mrzovoljna i ljutita. Ovo mjesto joj se činilo užasno. A sada je i Margot tu… Lidija je ležala neko vrijeme razmišljajući o svoj nepravdi koja joj je učinjena i tako zaspe, imala je nadoknaditi mnoge proplakane dane i noći.
Kada je otvorila oči prvo što je ugledala bilo je Margotino lice. “Pusti me.”, reče joj pospano Lidija. “Mobitel ti zvoni.”, odvrati Margot i ode u kupaonicu. Lidija pruži ruku na noćni stolić i nekako napipa mobitel. S druge strane začuje zvonki Lucijin glas. “Ej Lidi, šta se radi?” “Mmmm… Baš sam spavala…” “A joj, probudila sam te… i kako ti izgleda nova škola?” “Pa, ne znam. Ima lijep vrt.” S druge strane začuje Lucijin smijeh. “To je najbolje u školi?” “Pa, da. To i vrtlar.” Lucija je bila iznenađena: “Opa, tu ima i komada. Mislila sam da je to samo ženska škola. Hoćeš ga probat “osvojit”?” Lidija se nasmijala. “Naravno da ne. On je samo siromašni vrtlar. Ne zanima me.” “Aha, ok.” “E da, i Margot je ovdje.” “Je li? Pa to je super. Sada možeš nastaviti podučavati.” “Molim?” “Pa da. Svakako nemaš puno posla.” Lidija je razmišljala. Na kraju zaključi, zašto ne. Ionako je Margot najbolje društvo koje će naći ovdje. “Uredu, može.”, složi se Lidija. Lucija je bila oduševljena. “Odlično, na raspustu ćemo vidjeti što si postigla. Čujemo se, Lidi.” “Ćao, Luci.”
Lidija nastavi ležati. Margot izađe iz kupatila. “Večera će sada, hoćeš li ići?” Lidija klimnu glavom. “Može, sačekaj da se spremim, pa idem s tobom.”
Kada su sišle Margot je dovede do stola za kojim je sjedilo njeno društvo. Bilo je to društvo od četiri cure na kojima se na prvi pogled vidjelo da su štreberke. Bile su obučene totalno dosadno, a dvije su nosile glomazne naočale. Ispred svake od njih bile je hrpa knjiga. Lidija se ogleda po prostoriji. Učenice su bile podjeljene u nekoliko skupina. Bilo je par štreberskih, par normalnih i dvije koje su izgledale kao da ih sačinjavaju cool cure. Tako je Lidija zaključila po odjeći. Oprosti se sa Margot i priključi se skupini koja joj je djelovala mlađom. Bile su to tri djevojke, sve redom plavuše, poprilično zgodne i lijepe. Lidiji se učine pomalo dosadnim, pričale su samo o kozmetici i odjeći. Lidija se upozna s njima, pojede večeru i ode u sobu. Obukla je spavaćicu i odmah zaspala. Bila je jako umorna.

Put do Sumertowna nije bio dug. Svega pola sata. Bila je to ugodna vožnja. Iako se pomirila s činjenicom da odlazi u internat, Lidija je bila zlovoljna. Pogotovo kada su ostavili sve kuće iza sebe i došli do velikog, ograđenog imanja. Čuvari su im otvorili velika vrata i oni su ušli. Trebalo se voziti automobilom 5 minuta da bi stigli do glavne zgrade. Bilo je to veličanstveno zdanje sa ogromnim, dobro održavanim vrtom. Zgrada je bila bijele boje i sastojala se od tri dijela: dio za osoblje bio je malo udaljen od ostatke škole, dok su dijelovi sa učionicama i sobama učenika bili jedno uz drugo. Svi su ti dijelovi bili na dva kata. Lidiju je najviše impresionirao vrt. Bio je prekrasno uređen. Sva trava je bila pokošena, bilo je prepuno crvenih ruža, bilo je čak i ruža puzavica koje su se uspinjale po zidovima zgrada. , bilo je tu svakakvog cvijeća svih boja. Kroz vrt je prolazilo nekoliko puteljaka i bilo je mnogo klupa, i to su mnoge bile namještene tako da su ih zakrivali grmovi cvijeća. Lidiji je u susret izišla neka postarija žena koja se predstavila kao ravnateljica internata. Lidiji se na prvi pogled učinila sasvim ok. Imala je na sebi doista moderno odijelo. No kada je prišla Lidiji… Lidija je primijetila da joj je prvo kritički prešla preko našminkanog lica, a zatim preko kratke majice i plitkih hlača koje je Lidija nosila. Prezrivo je puhnula. “Mala, morat ćeš skinuti tu šminku. I doći kod mene po školsku uniformu.” Lidija ju je samo gledala kao da pokušava reći: Ma nemoj. Ravnateljica ponovno poče: “Ja sam madmoiselle Levanch”, reče ističući riječi francuskim naglaskom, “i želim da me tako oslovljavaš.” Lidija ju pogleda s podrugljivim osmijehom: “Madmoiselle? Dakle vi ste stara cura?” Ravnateljica ju je pogledala kao da je želi ujesti. “Vidim da će tebe trebati dobro disciplinirati. Pođi za mnom.” Okrenula se je i Lidija ju poče slijediti. Prošli su kroz vrt prema zgradi za sa učionicama. Lidija se je znatiželjno ogledala po vrtu. Odjednom ugleda nekog mladića. Radio je nešto u vrtu, nakratko podigne pogled i pogleda u Lidiju. Lidija nije znala što joj se u tom trenutku dogodilo. Od njegova pogleda sva se je stresla, počeli su je prolaziti trnci i osjetila je nekakvo komešanje u trbuhu. Nije mogla odvojiti pogleda od njegovih očiju. I on je u nju gledao i nasmiješio joj se. Imao je tako divan osmjeh. Lidija mu je željela uzvratiti osmjehom, ali sve što je uspjela bilo je blago otvoriti usta. Bila je u šoku. Više nije razmišljala o nastavnici, hodala je unazad, gledajući u njega. Nije mogla objasniti šta se to s njom dešava, ostala je bez daha, osjetila je kako joj srce jako lupa, mislila je da ga može čak i čuti. Odjednom se zabije u ravnateljicu i sve se prekine. “Ovaj… oprostite…”, promuca Lidija. Ravnateljica ju je gledala namršteno. “Ovaj… zar ovdje ima muškaraca?” Profesorica podigne obrve i pogleda iza Lidije. “Ah… to… Vrtlarev sin. Ovo je prije bila mješovita škola, a vrtlar je već prilično star, pa smo smatrali da je ok da ostane. A njegov sin mu tu pomaže.” Nastavnica je primijetila da je Lidija zbunjena, a Lidija je primijetila da je nastavnica (ravnateljica je također bila i nastavnica) ispitivački proučava, pa pokuša nekako smiriti situaciju: “Aha… Samo…ovo je ženska škola, pa…” Lidija je mislila da će nastavnica postati još sumnjičavija, ali ona se sa olakšanjem nasmiješi. “Ne brini se ti za njih.”, reče Lidiji. Lidija nije mogla znati koliko su te njene riječi uticale na nastavnicu. U Lidijinim riječima je osjetila prijekor što u ženskoj školi ima muškaraca, a mislila je da je Lidija tip djevojke koja trči za muškarcima, tako je izgledala na prvi pogled. I zadnjih par godina vrtlarev sin stvarno izaziva probleme s djevojkama, bilo je silno olakšanje znati da s Lidijom neće imati problema. Djevojka je bila poprilično zbunjena kada ju je dovela u svoj ured. Školsku uniformu je uzela nekako odsutno, a ravnateljici se činilo da je uopće nije saslušala što joj govori. Kada je Lidija otišla u svoju sobu, ravnateljica, kako su je zamolili, nazove obitelj Valdez da im kaže kako se Lidija snašla i istakne svoje pozitivno mišljenje o njihovoj kćeri. Izgledalo joj je da je Viktoru Valdezu poprilično laknulo.

Sutradan opet nije željela izaći iz sobe. Nekoliko puta su joj neke osobe kucale na vrata, ali je nije zanimalo. Hodala je po sobi kao lavica u kavezu. Nije znala šta bi radila, pa je samo nasumice izvlačila odjeću iz ormara, isprobavala je i bacala po sobi. Zatim se okomila na knjige. Izvukla je nekoliko romana, debelih knjiga i kojekakvih drugih, prelistala ih i ostavila po sobi. Šminku isto tako, uprljala je cijelu sobu, šarala po zidovima,… Željela je na neki način izbaciti sav bijes iz sebe. Bilo je prošlo podne kada joj je netko ponovno pokucao na vrata. Lidija se nije ni na to namjeravala osvrtati, ali uskoro začuje očev glas. “Lidija, otvaraj vrata ovog trenutka.” Lidija je nastavila besposličariti i uopće nije mislila otvoriti vrata. Odjednom se začuje lupa na vratima. Otac uđe unutra. A vrata… Tri radnika su vrata skinula i odnijeli ih zajedno sa šarkama. Otac je ušao u sobu i stao uokviren dovratkom. Imao je šta i vidjeti. Soba je izgledala kao da je bomba pala u nju. Lidija je nekoliko trenutaka bila šokirana, no onda progovori: “Kako…? Kako mi to možeš uraditi?” Otac je samo slegnuo ramenima. “Kakav svinjac. Bolje ti je da počneš spremati, ujutro polaziš.” Lidija se pravila zbunjenom: “Odlazim? A gdje to?” Otac ju je blijedo gledao i samo hladno rekao: “U internat u Springtownu.” Lidija, koja je u međuvremenu počela lakirati nokte, podigne pogled i pogleda u oca: “Žalim, to mi nije u planovima.” Viktor je ostao smiren: “Ali jeste u mojim. I, zaboga, počisti ovaj nered.” Lidija je gubila strpljenje. Počelo joj je izgledati da otac misli ozbiljno. Nemoguće. “Počisti ga sam ako ti smeta.” Viktor je izgledao zbunjen, ali samo na trenutak: “Uredu, to mi savršeno odgovara. Tete, dođi.” U sobu uđe Tete, pokušavajući sakriti iznenađenje zbog vrata, a zatim zbog nereda u koji je ušla. Viktor joj nije dao puno vremena za zbunjenost: “Molim te, pokupite ovaj nered u vreće. Razdvojite odjeću, šminku i knjige.” Tete samo klimne i ode po ostale spremačice. Za nekoliko minuta nered je bio spremljen. Viktor je sve to nadgledao. Lidija je sjedila na krevetu i gledala šta rade. Kada je sve bio pokupljeno, Tete upita: “Gospodine što ćemo s ovim?” Viktor je na trenutak pogledao zbunjenu kćer i trudeći se izgledati što ozbiljnije i tvrđe reče: “Dajte u dobrotvorne svrhe, podijelite međusobno ili bacite. Svejedno.” Lidija ustane: “Ne, tata, kako mi to možeš napravit?! Zezaš se zar ne?” Viktor samo odmahne glavom i zajedno sa spremačicama, jednako zbunjenim kao Lidija, pođe napustiti sobu. Na vratima (ili na onome što je od njih ostalo) zaustavi se i reče Lidiji: “Ujutro polaziš. Počni se pakovati. A da, nemaš šta pakovati, a ionako, tamo ti tvoja odjeća i onako neće trebati.” Lidija je stajala šokirana nekoliko trenutaka, a onda poče vrištati i bacati se. Viktor krene u svoju sobu i sudari se s Mariom. “Šta je bilo, Viktore? Šta je Lidiji?” “Ništa, Maria, samo uči lekciju.” Maria je bila zabrinuta. “Ali..” Viktor podigne ruku da je zaustavi da priča. “Nema ali. Zabranjujem ti da odeš u njenu sobu ili da je vidiš do ujutro.” Maria potišteno spusti glavu. Bila je iznenađena ponašanjem svog supruga, ali odluči ga poslušati, valjda on zna najbolje.
Lidija cijelu noć nije spavala. Bio je ponedjeljak ujutro. Ležala je i osluškivala tišinu. Izgledala je užasno. Pletenica joj je bila sva raščupana, šminka razmazana po licu. Nije htjela ustati. Samo je ležala i plakala. Razmišljala je. Sve joj se više činilo da će je otac poslati u internat. A možda… ako ga zamoli. Ne, neće se spuštati tako nisko. Ako već treba otići u internat, otići će ponosna i uzdignute glave. Ustala je i odlučila se srediti. A onda je zastala sjetivši se sinoćnjeg događaja. Nikada to ocu neće oprostiti. Sva njena dizajnerska odjeća… i šminka… Odlučila je poduzeti nešto. Pa ne može u internat ovakva. Uzme mobitel i utipka dobro poznati broj. S druge strane, nakon dugo zvonjenja odjekne pospan glas:
“Mmm…Ko je?”
“Tina, Lidija je. U gadnoj sam frci. Trebam vašu help.” Tina se malo trzne: “Joj, Lidi, zvučiš katastrofalno. Da okupim društvo?”
“Ne, ne. Nemam vremena. Čuj, Viktor me šalje u internat. Da, dobro si čula. Bacio mi je svu odjeću i šminku. Trebaš mi nabavit sve osnovno: znaš, šminka i odjeća. Znaš moj stil i pliz nek bude kvalitetno.”
“Oj, Lidi, stvarno je frka. Pa gdje da sad kupim? Tek je šest?”
“Tina, pliz!”
“Ok,ok. Vidiću šta mogu napravit. Da ti donesem?”
”Da, ali ne na vrata. Znaš gdje je ulaz u kuhinju? Donesi mi tamo za sat vremena, donijet ću ti novac. I da, ne smiju te vidit.”
“Ok. Dogovoreno. Vidimo se.”
To je bilo riješeno. Lidija ustane i ode u kupatilo. Umije se i raščešlja kosu. Bila je zaista blijeda. Našla je novac i do sedam je tražila na Internetu podatke o internatu u koji je šalju. Internat je bio ogromno zdanje, moderno uređeno, ali potpuno izolirano. To je bila djevojačka škola, nije bilo muškaraca. Svo osoblje je bilo žensko. Imali su dvanaest predmeta, pet sati dnevno. Subotom su bile školske aktivnosti i dopunska nastava. Od aktivnosti su imali vrtlarenje, domaćinstvo, atletiku, plivanje i jahanje. Kriza. Nedjelje su ima bile slobodne i jedino tim danom su mogli napustiti školu. I to, izlasci su bili do 20 za prvu i drugu godinu i do 21 za treću i četvrtu. Glupost.
U sedam Lidija siđe u kuhinju. Tamo su je čekale Tina i Lucija. Bile su sestre blizanke. Iako se to po njima nikada ne bi reklo. Lucija je imala kovrčavu, smeđu kosu i zelene oči. Bila je visoka i mršava. Tina je bila niska, ravne smeđe kose i smeđih očiju. Posvuda po licu je imala pjegice.
“Donijele smo sve što smo uspjele naći.”, reče joj Tina i pruži nekoliko vrećica. Lidija im dade novac. “Šta se desilo, Lidija? U koji internat te šalju?” Lidija puhne. “U Springtown. Viktor je loše volje.” Obje djevojke se zgroženo pogledaju, pokazujući tako suosjećanje prema Lidiji. Springtown je u njihovu društvu bilo nešto najgore što je jednu od njih moglo zadesiti. Sestru jedne iz njihova društva su roditelji poslali tamo. Ženska je bila totalna coolerica, a kad se vratila… zaredila se. Taj internat je među Lidijinim društvom bila najgora moguća riječ. Blizanke još jednom međusobno razmijene zgrožene poglede. Prva je progovorila Tina:
“Oj, Lidi, stvarno je bed. I Viktor… Misliš na svog tatu?”
“On mi više nije otac. Mrzim ga.” Blizanke su je suosjećajno gledale.
“Razumijemo te, Lidi. Sjećaš se Ronine sestre?”, pitala je Lucija. Tina i Lidija razrogače oči i kažu u isti glas: “Naravno.” A zatim Tina produži: “Ona se nakon Springtowna zaredila.” Sve tri djevojke u suosjećanju zavrte glavama.
“Ej, cure, zamolila bih vas neš.” “Što?”, upitaju blizanke. “Ostatku društva recite da me šalju u neke tetke ili tako neš. Dajte, pliz. Što bi rekle ostale.” Blizanke klimnu glavama. “Pod jednim uvjetom.”, reče Lucija. “Da,”, složi se Tina, “moraš nam obećati da se nećeš zarediti.” Lidija se nasmija. “Naravno da neću.” Djevojke su se počele smijati kada se kroz kuću zaori muški glas dozivajući Lidiju. Blizanke se na brzinu pozdrave s njom i pobjegnu iz kuće. Lidija krene prema svojoj sobi i susretne se s ocem. “Lidija, tražimo te. Vrijeme je da pođeš.” Lidija nije mogla sakriti razočarenje. Negdje u dubini je ipak gajila nade da je neće poslati u Springtown. No, nije mogla ništa. “Trebam vremena da se spremim.” Otac ju je začuđeno pogledao. A onda primijeti vrećice koje je nosila. “Šta je to?” Lidija nije imala vremena razmišljati o izgovoru. “Posudila sam od blizanki, znaš da nemam odjeće.” Viktor se na trenutak osjeti malo krivim. Pa šta bi ljudi rekli, oni bogati, a kćerka im nema odjeće. Kakva bi to grozota bila. No nije htio sada prigovarati Lidiji. Samo je, što je oštrije mogao, rekao: “Imaš deset minuta.”
Naravno, Lidiji se to otegnulo na pola sata. Nije se uopće ni žurila. Na kraju se ipak udostoji da izađe. Ispred ju je čekao vozač i majka i otac, koji su došli da je isprate. Lidija zastane ispred auta. Otac ju je gledao. “Šta čekaš? Ionako već kasniš” Lidija pogleda oca kao da je poludio. “A moji kovčezi? Pa neću ih valjda sama nositi?” Viktora je ta njena izjava tako naljutila da ju je skoro poslao bez kovčega. No, nije htio novu frku i svakako, htio je izbjeći da mu kći posuđuje okolo odjeću, pa pošalje vozača po kovčege. Maria iskoristi to vrijeme da se pozdravi s kćeri. “Tako si blijeda. A pogledaj svoje oči. Crvene su od plača.” Lidiji se baš nije pozdravljalo s njom. Još uvijek nije mogla zaboraviti onu pljusku. Lidija je ljutito pogleda: “Vi ste tome krivi.”, okrene se i sjede u automobil. Više nikako nije pogledala majku i oca.